Interakcije

Teresa Cos

THE MEASURE OF DISORDER

Narativ oko kojeg se razvija dvokanalna video instalacija The Measure of Disorder mlade talijanske umjetnice Terese Cos prati tragove inspirirane fragmentom biografije austrijskog znanstvenika Ludwiga Boltzmanna (1844–1906), njegovog (posljednjeg) putovanja vlakom kroz Alpe i Kras, do „austrijske rivijere“ i tragičnog samoubojstva u Duinu, početkom 20. st. Lokalitete prepoznajemo kao zajedničko europsko nasljeđe, na putu iz Beča, preko Postojne do Trsta i Duina. Putovanje vlakom metafora je koja nam odmotava vizure i krajolike, dobro nam poznate krajeve današnje tromeđe regija Alpe – Jadran – država Austrije, Slovenije i Italije.

Teresa Cos umjetnica je koja istražuje obrasce i procese ponavljanja koji pokreću povijest, društvo i ljudsku psihologiju. Njezin rad obuhvaća filmsku, zvučnu i video instalaciju, vizualne notacije, eksperimentalnu glazbenu kompoziciju i izvedbu. Cos je izlagala i nastupala u ARGOS Centru za audiovizualnu umjetnost, Centru suvremene umjetnosti WIELS, Casino Luksemburg, bb15, Fondazione Baruchello, KANAL-Center Pompidou, MAC-Metropolitan Arts Center Belfast, Les Ateliers Claus, Q-O2, Centrale Fies, Careof , Oberhausen Film Festival, Galerija MOSTYN, Fondazione Bevilacqua La Masa i 14. Venecijanski međunarodni arhitektonski bijenale. Sudjelovala je u nekoliko međunarodnih rezidencijalnih programa i radionica, uključujući WIELS, Jan Van Eyck Academy, Live Works, Visio-European Program on Artists ’Moving Images i radionicu Zaklade Botín s Tacitom Dean. Magistrirala je arhitekturu i urbanizam na Sveučilištu IUAV u Veneciji i magistrirala dokumentarnu fotografiju na UAL-London College of Communication. Rođena je u Latisani, Friuli-Venezia Giulia, Italija, a živi u Londonu.

https://www.youtube.com/watch?v=HiceHsVf2l0

Damir Očko

DICTA II

Dicta II – safewords (2018) bavi se jezikom iz, prividno, privatne sfere. U filmu se izmjenjuju kadrovi treninga MMA boraca, s kretanjima raznobojnih kuglica u neodređenoj, neimenovanoj igri. MMA je hrvačka tehnika u kojoj se akteri bore u iznimno bliskom tjelesnom kontaktu. Predaja se objavljuje lupkanjem dlanovima o pod, i točno određenim lupkanjem tijela, s čime se borba zaustavlja. Tekst koji izgovara isti narator kao u Dicta I  čine takozvane ‘sigurne riječi’ (safewords), koje se koriste u BDSM praksama uz unaprijed dogovoreno značenje  – “stani”, poput upozoravajućih udaraca boraca. Nizanje naizgled nepovezanih riječi, zasniva se na tome da se unutar dogovorenog koda njihov izvorni smisao gubi i da sve izgovoreno znači samo jedno: “STOP”.  Tanka linija bliskosti i nasilja, drugarstva i sukoba, uspostavlja se posebnim sustavom znakova – onime zbog kojeg čovjek, životinja s darom govora, postaje i političkim bićem.

Damir Očko (r. 1977., Zagreb) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Očko je izlagao na samostalnim izložbama u MSU Zagreb, Jeu de Paume, Pariz, Nacionalnoj galeriji u Pragu, Muzeju suvremene umjetnosti Bordeaux, Museo Amparo, Meksiko, DAZIBAO, Montrealu, Palais de Tokyo u Parizu, Yvon Lambert Gallery u Parizu , Künstlerhaus Halle für Kunst und Medien u Grazu i Kunsthalle Dusseldorf, Temple Bar Gallery i Studios u Dublinu, Kunstverein Leipzig, između ostalog. Sudjelovao je na brojnim međunarodnim skupnim izložbama u institucijama kao što su MUDAM u Luksemburgu, FRAC le Plateau, Württembergischer Kunstverein Stuttgart, Njemačka, Kunsthalle Beč, Louis Vuitton fondatione, između ostalih. Predstavljao je Hrvatsku na 56. venecijanskom bijenalu samostalnom izložbom Studies on Shivering / The Third Degree. Njegova su djela uvrštena u mnoge javne i privatne kolekcije kao što su FRAC le Plateau, Foundation Louis Vuitton, CNAP – Center national des arts plastiques in Pariz i MUDAM u Luksemburgu, između ostalih.

https://www.youtube.com/watch?v=AQVqmnRkIZU

Jasmina Cibic

STATE OF ILLUSION

Film predstavlja novi kazališni postav posljednjeg paviljona bivše Jugoslavije na međunarodnoj svjetskoj izložbi Montreal EXPO 1967. kao iluzionistički trik. Tri plesača, smještena unutar praznog kazališta, obnavljaju modularnu strukturu paviljona i koriste ga za stvaranje niza iluzija u kojima sama iluzionistica kontinuirano nestaje. Konceptualna igra filma o nacionalnim državama kao iluzijama ukazuje na krhku prirodu njihove koncepcije i opstanka, naglašavajući scenske mehanizme spektakla koji okružuju njihovo predstavljanje međunarodnom gledateljstvu – koje ostaje gladno populizma rastućih nacionalističkih tendencija i njihove razarajuće sile.

Jasmina Cibic (r. Ljubljana 1979) radi s medijima poput filma, skulpture, performansa i instalacije. Predstavljala je Sloveniju na 55. bijenalu u Veneciji svojim projektom „Za naše gospodarstvo i kulturu“. Njene nedavne izložbe uključuju samostalne izložbe u: DHC / ART Fondation pour l’art contemporain Montreal, BALTIC Center for Contemporary Art Gateshead, Museum Haus Esters Krefeld, Aarhus 2017, Esker Foundation Calgary, MSU Zagreb, MOCA Beograd, MSUV Novi Sad, MGLC Ljubljana i Ludwig Museum Budimpešta, kao i grupne izložbe u MOMA New York, Sveučilištu MUMA Monash, 57. listopadskom salonu Beograd, CCS BARD, Guangdong Museum of Art China, Pera Museum Istanbul, La Panacee Montpellier, City Gallery Wellington, MSUM Ljubljana i MNHA Luxembourg. Njeni filmovi prikazani su na FIACu u Parizu, Filmskom festivalu u Puli, HKW Berlin, CCA Laznia, Les Rencontres Internationales Paris, Dokfest Kassel i Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Kopenhagenu. Jasmina Cibic 2016. godine nominirana za nagradu Jarman, a dobitnica je i nagrada MAC International Ulster Bank i Charlottenborg Fonden.

https://www.youtube.com/watch?v=-5mOy_yQrhs

Basim Magdy

INVESTIGATING THE COLOR SPECTRUM OF A POST- APOCALYPTIC FUTURE LANDSCAPE

U svom dijaprojekcijskom djelu Investigating the Color Spectrum of a Post-Apocalyptic Future Landscape, 2013. godine, mistične slike napuštenog planeta proizlaze iz izdanaka sušnog i beživotnog krajolika, za koje je umjetnik upotrijebio filmsku rolu, koja se prethodno namakala u različitim kiselinama koje se koriste u kućanstvu. Analogni vizualni efekti postaju vidljivi u različitim bojama, razlikovajući se u tonovima boja i blijedim detaljima, te utječu na materijal slikarskim odlikama koje rade u korist atmosferskog imaginarija.  Super 8 film 13 Essential Rules for Understanding the World iz 2011. na razigran i šaljiv, ali ambivalentan način dekonstruira različite pristupe društvenom angažmanu. Magdyevi tulipani s licima daju neke oštre izjave o ljudskom ponašanju i zabrinjavajućim uvjetima na našem planetu.

Basim Magdy (rođen 1977. u Kairu, Egipat) školovao se za slikara na Fakultetu likovnih umjetnosti Sveučilišta Helwan, počeo je eksperimentirati sa šarenim radovima na papiru i platnu prije nego što je prešao na područje fotografije i filma. Nastavlja raditi sa širokim spektrom medija poput filma, fotografije, slikanja, crtanja, teksta, plakata, instalacije i skulpture. Njegova estetika je istodobno nostalgična i futuristička, kombinirajući tradicionalne i nekonvencionalne medije i tehnike, poput boje u spreju, kemijski promijenjene folije, fotografije i filmskog materijala koje je sam snimio. Magdy se posebno fokusira na to kako čovjek racionalizira nepoznato, kao i na ideje o kolektivnom neuspjehu i nadi. Magdy je izlagao između ostalog u MoMA, New York; Centar Pompidou, Pariz; Castello di Rivoli, Torino; Museum of Contemporary Art, Chicago; New Museum Triennial, New York; MAXXI, Rim; Jeu de Paume, Pariz; Muzej suvremene umjetnosti, Bordeaux. Dobitnik je Deutsche Bank nagrade za umjetnika godine za 2016. godinu. Magdy živi i radi u Baselu i Kairu.

https://www.basimmagdy.com/the-many-colors-of-the-sky-radiate-forgetfulness

Ursula Mayer

ATOM SPIRIT

Film Atom Spirit spekulativni je narativ smješten u blisku budućnost sve većih biomedicinskih inovacija. Dijelom se odvija u Trinidadu i Tobagu, a prati rad skupine evolucijskih genetičara koji proučavaju i prikupljaju DNK iz svih oblika života, kako bi stvorili kriogeno smrznutu Arku. Atom Spirit predstavlja kiboršku budućnost tehno-znanosti, u kojoj se još uvijek osjećaju rezidualni odjeci izumrlih civilizacija. Kombinirajući znanost i mitologiju, Atom Spirit spekulira o učincima računalnih i bioloških tehnologija na buduće iteracije čovječanstva i okoliša.

Ursula Mayer diplomirala je 1996. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, a magistarski studij završila je na Sveučilištu Goldsmiths u Londonu 2005. Njezine jednokanalne i višekanalne filmske instalacije kristalni su tokovi slika, sastavljeni od znakova posuđenih iz arhitekture, književnosti, politike, mitologije i nauka. Ove reference ukrštavaju brojne temporalnosti, lokacije i persone. Koristeći gramatiku kinematografiju i montažu, Mayerina praksa nastoji ukazati na to kako se prostorna kompozicija, ljudska koreografija i narativna konstrukcija međusobno informiraju i nadopunjavaju. Dobitnica je 2014. Film London Jarman Award za eksperimentalni film i nagrade Otto Mauer iz 2007. Njezini radovi prikazivani su međunarodno, uključujući 19. bijenale u Istanbulu; Galerija Hayward, Southbank, London; Media City Bijenale Mediacity, Seoul; Centar Pompidou, Pariz; Kunstverein Hamburg; Institut za suvremenu umjetnost, London; 11 Performa, New York; SculptureCentre, New York; itd. Trenutno živi i radi u Londonu i Beču.

https://www.youtube.com/watch?v=D2QzmBe-TrY

Rimini Protokol

CHINCHILLA ARSEHOLE

Njihov scenski komad Svjetska konferencija o klimatskim promjenama razvijen je prije međunarodne konferencije o klimi u Parizu 2015. Godine, gdje su se sastali predstavnici 195 zemalja kako bi poduzeli riskantan sljedeći korak – pravno-obvezujući sporazumu o zaštiti klime. Ova diplomatska drama gigantskih proporcija, čiji je cilj zaštita zemljine atmosfere, prikladna je za dramatizaciju u pojedinačne činove i scene koje se igraju na glavnim i sekundarnim pozornicama. Chinchilla Arsehole iz 2018. djelo je o tri osobe s Touretteovim sindromom koje ne mogu kontrolirati svoje pogrde, uvrede i motoričke tikove. Ti su tikovi reakcije na svijet oko sebe. Prvi put stupaju na pozornicu. Zajedno s glazbenicom Barbarom Morgenstern stavljaju kazalište na kušnju i propituju što je normalno, kao i pravila komunikacije.

Rimini Protokoll je umjetnički kolektiv koji razvija i realizira scenske igre, intervencije, scenske instalacije i radio predstave. Njihova djela prevode prostore ili društvene poretke u kazališni format, često integrirajući razigranu upotrebu tehnologije i interaktivnih elemenata. Rimini Protokoll osnovali su Helgard Haug, Stefan Kaegi i Daniel Wetzel. Troje umjetnika studiralo je na Institutu za primijenjene kazališne studije Sveučilišta Justus Liebig, Gießen. Rimini Protokoll estetska je praksa koja koristi razne oblike protokola, na primjer tekst ili raspored za uspostavljanje međunarodnih odnosa. Kolektiv surađuje sa stručnjacima i stručnjacima iz različitih područja društva koji se pojavljuju kao protagonisti na sceni igrajući sebe. Osim dokumentarnih varijeteta govornog kazališta, Rimini Protokoll realizira kazališne projekte specifične za određene lokacije u ne-kazališnim prostorima. Rimini Protokoll dobio je brojne nagrade, između ostalog dramsku nagradu Mülheim, njemačku kazališnu nagradu Faust, Grand Prix Theatre švicarskog Saveznog ureda za kulturu, europsku kazališnu nagradu, srebrnog lava Venecijanskog kazališnog bienala, kao i njemačku Radio Play Prize i Radio Play Prize of the War Blind. https://vimeo.com/358770259

Agnieszka Polska

THE HAPPIEST THOUGHT

Polska pokušava dvosmislenost našeg vremena prenijeti u halucinatorne filmove i instalacije, a digitalnom tehnikom kolaža integrira arhivsku građu, poput prijeratnih novina, starih crno-bijelih fotografija, umjetničkih časopisa i knjiga s fragmentima naše svakodnevne kulture, u novi slikovni narativ. Audio njezina vizualnog eseja The Happiest Thought, zajedno s tekstom kojeg je otpjevao performer Geo Wyeth, dio je pokušaja umjetnika da poetski reanimiraju uništenu biosferu Zemlje. Polska kao polazišnu točku uzima „najsretniju misao“ Alberta Einsteina, koja ga je dovela do teorije relativnosti: osoba koja slobodno pada prema dolje ne osjeća gravitacijsko polje. Tako je nastala ideja da gravitacija nije sila, već karakteristika zakrivljenosti prostor-vremena.

Agnieszka Polska (rođena 1985. u Lublinu, Poljska) bavi se fotografijom, slikanjem, video zapisima, kao i instalacijama i koristi računalno generirane medije. U međuvremenu pohađala je nastavu Hita Steyerla na Sveučilištu u Berlinu. Studirala je na Fakultetu za umjetnost i medije na Sveučilištu Maria Curie u Lublinu i na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu. U svom radu na vrlo poetičan način odražava povijest i odgovornost pojedinca u društvu u kontekstu znanstvenog znanja, tehnologija i etičkih pitanja. Njezini su radovi izloženi na međunarodnoj razini: New Museum, New York; MoMA, New York; Centar Pompidou, Pariz; Palais de Tokyo, Pariz; Tate Modern, London; Muzej Hirshhorn, Washington DC; Hamburger Bahnhof, Berlin. Sudjelovala je i na 57. bijenalu u Veneciji, 11. bijenalu Gwangju, 19. bijenalu u Sydneyu i 13. bijenalu u Istanbulu. 2017. nagrađena je Njemačkom nagradom Nacionalne galerije. Polska živi i radi u Berlinu i Ateni.


Mary Reid Kelley & Patrick Kelley

IN THE BODY OF THE STURGEON/ PRIAPOS AGONISTES/ THE SYPHILIS OF SISYPHUS

Postrevolucionarna Francuska služi kao kontekst video radu The Syphilis of Sisyphus (2011) – identiteti, rodne uloge, ponašanje, seksualnost i jezik ljudi, a posebno žene, radikalno su se promijenili. Video In The Body of The Sturgeon (2017.) Kelley omogućuje ženama da se uvuku u muške uloge, prikazujući posljednje dane posade američke podmornice (sve uloge izvela je sama) na pacifičkom ratištu 1945. godine. Njezino obrađivanje mitologije dolazi do izražaja u videu Priapos Agonistes (2013), u kojem oživljava mit o minotauru u suvremenom kontekstu crkvene srednje škole, koji predstavlja hram Knossos, te modernog turnira u odbojci. Kelley također evocira značenje mita o minotauru za umjetnike poput Picassa ili nadrealista, kao simbol podsvijesti i umjetničkog stvaralaštva.

Mary Reid Kelley (rođena 1979. u Greenvilleu, Južna Karolina, SAD) kombinira medije slikanja i crtanja, performansa, kazališta, skulpture i književnosti. Magistrirala je na Sveučilištu Yale 2009. Godine, a radove je izlagala na velikim izložbama u ICA Boston; SITE Santa Fe; Tate Liverpool; MACBA, Barcelona; ZKM, Karlsruhe. 2014. Godine dobila je stipendiju Fellowship of the Guggenheim Memorial Foundation, a 2016. imenovana je MacArthurovom stipendisticom. U pozadini ideoloških utopija i povijesnih događaja, Mary Reid Kelley istražuje borbu žena za jednakost i slobodu od kulturno uvjetovanih nametanja uloga. Zajedno sa svojim partnerom Patrickom Kelleyem stvara i dizajnira scenarije, kostime i opremu za svoj rad te se pojavljuje kao pripovjedačica i glavna glumica, izvodeći sama nadrealnu mitsku figuru između drevnog mita i moderne komedije. Mary Reid Kelley i Patrick Kelley žive i rade u Saratoga Springsu u New Yorku.

Godfrey Reggio

TRILOGIJA QATSI

Trilogija Qatsi je neformalno ime za niz eksperimentalnih nenarativnih filmova. Naslovi sva tri filma Koyaanisqatsi: Život van ravnoteže (1982.), Powaqqatsi: Život u transformaciji (1988.) i Naqoyqatsi: Život kao rat (2002.) riječi su iz hopi jezika, u kojem riječ „qatsi“ znači „život “. Za sva tri filma karakteristično je odsustvo dijaloga i glumaca, a sastoje se isključivo od asocijativnih sekvenci usporenih i brzih slika gradova i prirodnih krajolika. Glazba koju je skladao Philip Glass precizno prati ritam slike. Koyaanisqatsi je kritika civilizacije i njenih intervencija u prirodi, kao i ljudskog načina života. Film su inspirirali umjetnici potpisani na odjavnoj špici – Georgia O’Keeffe i Guy Debord, Ivan Illich i Leopold Kohr, a podržali su ga Francis Ford Coppola i George Lucas te je dohvatio široku publiku. Tema drugog dijela, Powaqqatsi, posljedice su industrijalizacije na narode Azije, Latinske Amerike i Afrike. Treći dio, Naqoyqatsi,bavi se nasiljem i razaranjem, koje je poticano određenim aspektima našeg mehaniziranog svijeta. Film ne moralizira, a svoje teme obrađuje uz pomoć iznimno otuđene poplaveupečatljivih slika. Gotovo 80 posto materijala digitalno su izmijenjene arhivske snimke.

Godfrey Reggio (rođen 1940. u New Orleansu, Louisiana) američki je redatelj, scenarist i filmski producent. Najpoznatiji je zbog rada naTrilogiji Quatsi. Reggio je proveo 14 godina u samostanu kršćanske braće. Radio je u Novom Meksiku kao učitelj i socijalni radnik te je suosnivač nekoliko društvenih organizacija. Surađivao je i, između ostalih, saAmeričkom unijom za građanske slobode. 2006. godine sudjelovao je u projektu Stock Exchange of  Visions(Burza vizija).

https://www.youtube.com/watch?v=VbqXTBCNW-M

Christopher Cozier

LEAVING THE FRAME, WHEN YOU MISS ME – I GONE

Djelo Christophera Coziera, otvara prostor za refleksiju suprotstavljajući njegove zamršene crteže i fotografski materijal o nasilju izazvanim utopijskim razmišljanjem. Njegovo nas putovanje vodi nelinearnom naracijom iz Masacciovog “Protjerivanja iz raja” do gerilske organizacije koja je djelovala na Karibima 70-ih, pa sve do zastrašujuće misli koja povezuje nacionalnu državu, političke ideologije i kontrolu nad tijelima. Ovaj posljednji aspekt suštinski veže njegovo djelo uz mjesto na kojem je dio rada izložen – zidove nekadašnjeg pulskog brodogradilišta Uljanik, gdje će biti predstavljena i mala publikacija kojom podržava slobodno kretanje ljudi koji su prečesto bili ometani (kako danas, tako i povijesno) ili prisilno izmješteni istom nasilnom logikom koja želi stvoriti “savršen svijet”, naravno samo za one koji se na takvu ideju pretplaćuju.

Christopher Cozier živi i radi u Port of Spain, Trinidad. Cozier je umjetnik, književnik i kustos usmjeren na istraživanje ​​i utjecanje na konvencionalne interpretacije Kariba. Za Coziera, Karibi su fluidan prostor u neprekidnom pregovoru s klizećim narativima i interpretacijama. Od crteža iz bilježnice do video instalacija, Cozierova umjetnička praksa istražuje kako povijesna i aktualna iskustva informiraju naše razumijevanje šireg suvremenog svijeta. Suvoditelj je Alice Yard i laureat za nagradu Prince Claus za 2013. Nedavne izložbe uključuju 14. Bijenale Sharjah, UAE (2019.); Historisk Museum, Norveška (2019.); 10. Bijenale u Berlinu, Njemačka (2018.); i Muzej latinoameričke umjetnosti, SAD (2017.).

https://www.youtube.com/watch?v=2QzGi8-Jr5E

Prabhakar Pachpute

EARTHWORK OF HADSATI

Rad “Earthwork of Hadsati” (2013.) ima otvoreno sumorni pogled na navodne zasluge napretka. Njegova ugljena stop-animacija prikazuje transformaciju ruralne scene. Kuće marširaju krajolikom, dim se izdiže iznad njih, spušta se mrak popraćen eksplozijama. U sljedećoj sceni kopaju se tuneli ispod zemlje. Transformacija krajolika povezana je s Pachputeovim iskustvom poljoprivrednog krajolika i društva u kojem je odrastao, a koji su transformirani industrijom rudarenja. Krajolik se neprestano transformira za ekonomsku dobit, briše i ponovno stvara, a malo se pažnje pridaje cijeni koju za to plaćaju ljudi i okoliš.

Prabhakar Pachpute (r. 1986., Chandrapur, Maharshtra, Indija) diplomirao je likovnu umjetnost na Sveučilištu Khairagarh u Chhattisgarhu i nastavio je magistarski studij na M.S.U, Baroda. Njegov samostalni debi “Canary in a Coalmine” otvoren je u Clark House Initiative, Bombay, 2012. godine.  Prelazeći iz istraživanja instalacija crteža, skulpture i sjene, Pachputeov rad također uključuje intervencije temeljene na kontekstu i in-situ crteže. Zauzimanjem prostora s performativnom prisutnošću, Pachpute pokušava razotkriti složenost suvremenog društvenog poretka i identiteta. Od kolektivnih izložbi, sudjelovao je na “L” Exigence de la Saudade “, kustos Clark House, u Kadist Art Foundation, Pariz, 2013. godine, “Black ORWhite”, kustos Galit Eilat, Van Abbemuseum, Eindhoven, Nizozemska, 2013. godine.

https://www.youtube.com/watch?v=I4w7OR-ycyI