O IGNISOGRAMIMA I KONFLAGRACIJAMA DAMIRA STOJNIĆA
Ignisogrami i Konflagracije Damira Stojnića istražuju element vatre, podjednako kroz uporabu fizičkih materijala i metaforičkog imaginarija. Ovaj umjetnik radi s vatrom kao s posrednikom osobne i duhovne transformacije, reminiscirajući tako postupke šamana, mistika i alkemičara koji su mu prethodili. On opisuje vlastite radove kao “portale u drugačije realnosti” i oni doista nude pogled u univerzalnu dimenziju imaginacije, intuicije i snova koje svi zajednički dijelimo. On objašnjava da je njegova umjetnost pokušaj oslobađanja iz zatvora u kojemu je zatočeno čovječanstvo, kao i od tiranije unaprijed programiranog determinizma. Kroz vlastito djelovanje on radi na “transformaciji egzistencijalne tamnice u prostor slobode”. Stojnić priznaje utjecaj gnosticizma i ostalih ezoterijskih filozofija koje teže transcendenciji iluzije i ograničenja postavljenih od stvarnosti uvjetovane konsenzusom, a koja utječe na naše navike, pretpostavke i vjerovanja, kako bi otkrile i oslobodile istinski potencijal ljudskog iskustva. Riječ “konflagracija” korištena je od pripadnika stoičke filozofije u staroj Grčkoj i njome su se referirali na vatru i proces izgaranja kao aktivni kozmološki proces koji uništava i potom nanovo stvara životne forme u vječnoj permutaciji iz jedne u drugu. Vatra je univerzalni simbol duhovnog buđenja i transformacije u svim religijama i mitologijama svijeta. Najraniji magijsko-religijski praktikanti, plemenski šamani, smatrani su “ majstorima vatre” i gutali su žeravicu, mogli su držati u rukama užareno željezo i hodati po gorućem ugljenu. Kroz ovladavanje svojom unutarnjom vatrom transcendirali su uobičajeno stanje ljudskog tijela kako bi se pridružili svijetu duhova i služili kao vizionari i iscjelitelji svog plemena. Religijski spisi diljem svijeta govore o vatri kao vrhovnom principu transformacije. Riječima Buddhe: “ Duhovni tražitelj je poput vatre. Vatra guta sve, bilo malo ili veliko, sve životne taštine, strasti i strahove.”Slično šamanima, hinduistički i tibetanski jogiji prakticiraju usmjeravanje njihove unutarnje vatre zvane: kundalini, a koja je fizičko-psihološka “zmijasta vatra” smještena u temelju kičmenog stuba, koju bi podizali do glave i mozga ne bi li postigli ekstatičko stanje kozmičkog prosvijetljenja. U drevnoj, protokemijskoj, znanosti Alkemije vatra je esencijalni medij transmutacije kako kemijskih materijala tako i svijesti alkemičara. Jednom pripitomljena, alkemičareva vatra postojano tinja do kraja njegova opusa. Vatra služi pročišćenju i sublimaciji, polako konzumirajući sve ovozemaljsko u alkemičaru, ne bi li, on ili ona, konačno zasjali neumornim sjajem samog sunca. Postoje duboke paralele između alkemije i umjetnosti, budući da obije koriste kreativnu imaginaciju kao oruđe za istodobnu transformaciju materijala s kojim rade, i same svijesti umjetnika. Švicarski alkemičar i liječnik Paracelzus uspoređivao je vatru s imaginacijom: “ Što je imaginacija nego sunce u čovjeku. Ona upaljuje vatru i oslobađa svjetlo za svu materiju, isto kao i sunce”. U seriji performansa “Ignisogrami” Stojnić koristi vatru kao posrednika duhovne transformacije na način blizak njegovim alkemičarskim prethodnicima. On stvara vatrene forme, na primjer, u liku leptira, mosta ili mrtvačkog kovčega, a to su redom simboli tranzicije iz jednog stanja u drugo. U radu “ Kujem uskrsnuće” umjetnik leži na tlu iscrtavajući obris mrtvačkog kovčega uokolo svoga tijela, potom ga uokviruje kamenjem, stvarajući ognjište koje zatim ispunja granjem koje pali, izvodeći tu formu tinjajućom žeravicom. Taj bi se performans mogao smatrati simboličkim samospaljivanjem umjetnika, određenom mističkom inicijacijom. Kroz spaljivanje svog prethodnog identiteta on inzistira na ponovnom rođenju unutar duhovnog plana egzistencije. Iz ovih se performansa mogu jasno izvući poveznice sa šamanskim inicijacijama i postupcima, kao i s upotrebom vatre od strane alkemičara, kao posrednika procesa pročišćenja i sublimacije, tijekom kojega sve zemaljsko zadobija duhovni i uzvišeniji izraz. Kroz ciklus “Konflagracije” Stojnić istražuje tenziju između metafizičkih i egzistencijalnih polariteta: svjetla i tame, rođenja i smrti, muškog i ženskog, ljudskog i životinjskog, čovjeka i svijeta. Njegova gnostička vizija prozire iluzorni svijet prikaza kako bi otkrila imaginacijaki svijet snova koji leži u njegovu podtekstu: svijet fantazmagorije, arhetipskih simbola i hipnagogičnog imaginarija, sličnog onostranim dimenzijama koje okultisti opisuju kao “astralno svijetlo”. U radovima kao śto je to “Projekcija” autor istražuje svijetlo kao najsuptilnije očitovanje vatre, kao metaforu kreacije. On opisuje nadrealističke aparatuse, hibride između filmskog projektora i šivaće mašine, koji projiciraju zrake svjetla što se polarizira u mušku i žensku figuru koje izranjaju jedna drugoj okrenute leđima, poput alkemijskog Hermafrodita. Taj kriptički prikaz može se interpretirati kao metafora kreacije svijeta koji je i sam projekcija svjetla u kaos materije i korespondira s diobom jedinstva i dvojnosti, slično kao u kozmogenezama gnosticizma i kabalističke filozofije. I opet, umjetnik radi s materijalom koji se odnosi na vatru: ugljenom prašinom i ugljenom u boji, kao ostacima životnih formi reduciranih vatrom. U ovim vizonarskim radovima Stojnić kombinira medije crtanja, slikanja i performativne umjetnosti i dovodi ih u jedinstvenu sintezu.On djeluje među avangardom jedne narastajuće generacije umjetnika koji, razočarani promašenim obećanjima modernizma, godinama probijaju put ezoterijskim i okultističkim idejama u svome radu, pružajući nam transhistorijsku perspektivu koja nudi sveobuhvatniju viziju stvarnih potencijala čovječanstva. U tome slijedi stope izvorišnih umjetnika 20-tog stoljeća: Kandinskog, Mondriana, Kleea, Duchampa, futurista, nadrealista te recentnijih Joseph Beuysa i Anselm Kiefera, riječju, svih onih koji su inspiraciju nalazili u ezoterijskim tendencijama poput teozofije, antropozofije, alkemije i šamanizma, dok su posredovali i vlastitu realizaciju kroz jedinstvene i transformativne radove, relevantne za vremena u kojima su živjeli.
David Nez, Portland-Oregon