I. najava 2. Bijenala industrijske umjetnosti 2018.

 2. Bijenale industrijske umjetnosti (IAB 2018)

U smjeru svega, kustosice Što, kako i za koga / WHW

Labin, Pula, Rijeka

21. srpanj – 28. listopad 2018.

– u sklopu projekta “Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020.”-

Bijenale industrijske umjetnosti (Industrial Art Biennial – IAB) projekt je umjetničkog kolektiva Labin Art Express XXI (u nastavku L.A.E.), koji će iduće, 2018. godine, doživjeti svoje drugo izdanje. Konceptualno mu je prethodio međunarodni umjetnički festival-laboratorij TRANSART – započet još 1999., također u organizaciji L.A.E., koji je tendirao interaktivnoj umjetnosti nastaloj kroz komunikaciju, kako između samih involviranih umjetnika, tako i kroz suradnju s lokalnom zajednicom, te s fokusom na novomedijsku umjetnost. Od samih početaka L.A.E. je svoje djelovanje bazirao na specifičnoj industrijskoj topografiji grada Labina i šire okolice (Plomin, Raša, Rabac, Krapan, Bršica,…) pokrenuvši pred četvrt stoljeća projekt pretvorbe bivšeg labinskog rudnika (IU “Raša”) u  futuristički Podzemni grad 21. stoljeća, koji bi u sebi implementirao sve sadržaje jednog velegrada, ali s kulturom i umjetnošću kao vodećim načelom. U skladu s navedenim, ovo je Bijenale osmišljeno kao platforma za propitivanje složenog skupa problematika, od pretvaranja industrijske distopije u kulturalnu utopiju (pretvorba rudnika u “Podzemni grad XXI”), pa do pitanja interakcije svijeta industrije – uključujući tu i kulturni turizam te industriju zabave – i svijeta umjetnosti, uz zadržavanje kritičke distance spram mogućih, konačnih, zaključaka, u stalnom pokušaju iznalaženja osjetljive i najproduktivnije “granice”, ne samo između umjetničkog i industrijskog diskurza, veći i one koja bi najadekvatnije balansirala interakciju između čovjeka i njegova razvoja u kontekstu uporabe i razvoja znanosti i tehnologije.

2. Bijenale industrijske umjetnosti (IAB 2018) osim u Labinu (KuC „Lamparna“, Gradska knjižnica, Pijacal,…) održat će se i na nekoliko lokacija u Puli u suradnji s Arheološkim muzejom Istre te u Rijeci u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti (nova lokacija u Rikardu Benčiću), kao jedna od prvih aktivnosti projekta “Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020.” koja će se nastaviti i 2020. godine s 3. Bijenalom industrijske umjetnosti. Za razliku od prethodnih, 2. Bijenale, koje će trajati od 21. srpnja do 28. listopada 2018., predstaviti će niz specifičnih, posebno za ovo Bijenale produciranih umjetničkih projekata, a pored izložbi biti će  realiziran niz diskurzivnih i performativnih programa. 2. Bijenale industrijske umjetnosti kurirati će kustoski kolektiv „Što, kako i za koga/WHW” iz Zagreba, koji je za polazište uzeo specifične teme koje proizlaze iz lokalnog konteksta, određenog ponajprije uvjetima i posljedicama post-industrijalizacije i turizma. S naslovom U smjeru svega Bijenale želi propitati društvene uvjetovanosti pojma i koncepta prirode koja se očitava ponajprije kao konstrukt kapitala i ljudskog djelovanja.

“Neke od tema zahvatiti će odnos umjetnosti prema suvremenim odnosima rada i migracija, različitim zajednicama i solidarnosti, ekstraktivizmu i ekologiji. Priprema 2. Bijenala započinje istraživanjem socijalnih, političkih i ekonomskih specifičnosti lokalnih zajednica, s naglaskom na pitanjima interkulturalnosti te uključivanja marginaliziranih i ranjivih društvenih skupina u participativne umjetničke sadržaje.” (izvadak iz teksta “Iznad zemlje”, WHW, srpanj 2017.).

“Osim nemesisa turizma, bijenale koje je inicijalno pokrenuto u sklopu šireg pokušaja revitalizacije industrijskih ruina bivšeg rudnika (zatvorenog 1988.) i njihovog upisivanja u kompetitivnu mrežu potencijalnih turističkih ruta, u svom 2. izdanju prilagođava se i pritisku neo-liberalne logike rasta (‘ako ne rasteš, znači da padaš’), kao i trenutnoj konjunkturi kulturne produkcije sažetoj u projektu Rijeka EPK 2020, te se osim u Labinu, istodobno održava u Puli i Rijeci. To geografsko (i organizacijsko, i konceptualno) širenje stvara novu relacijsku mapu koja se ne poklapa s administrativnim granicama regija i županija, nego prati povijesno sedimentirana kretanja i ispreplitanja ljudskih i prirodnih aktera i resursa koji regionalne specifičnosti situiraju u globalnu mapu svijeta koju ne određuje samo projekt suvremene ekonomske globalizacije, kao što je ni povijesno nisu određivala samo smjene carstva i političkih projekata, već i vizija internacionalizma i zajedničke budućnosti svijeta.

Polazeći od Istre kao regije i smisla bijenala kao konteksta, Bijenale pod naslovom U smjeru svega sondira moguća polazišta krećući od općih natuknica koje ukazuju na kontekst – naslijeđe antike, razvoj na tromeđi utjecaja u ‘carstvima’ koja su oblikovala pejzaž i društveni život, od rimskog carstva, venecijske, austro-ugarske, talijanske itd. vlasti, kolonijalni status(i), etnička isprepletenost, migracije i projekti etničke homogenizacije, anti-fašističko naslijeđe, industrijski i post-industrijski razvoj…, kao i od klišeja, legendi, proročanstava, priča, anegdota i slogana, koji osim što promoviraju regionalne i identitetske specifičnosti kao jedinstvene turističke atrakcije, oblikuju i samo-razumijevanje.

Bijenale polazi od konkretnih ali disparatnih natuknica, pokušavajući ispričati priču koja tek u svojoj realizaciji, naknadno, postaje sveobuhvatnom temom.” (izvadak iz teksta “U smjeru svega”, WHW, srpanj 2017.).

O PRIJAŠNJIM IZDANJIMA BIJENALA:

“Naše je Bijenale, najjednostavnije rečeno, vrsta pokusnog laboratorija gdje proučavamo procese koji bi mogli biti korisni pri osmišljavanju boljeg i humanijeg društvenog uređenja, kakvo mislimo potom provesti unutar našeg osnovnog projekta “Podzemni grad XXI” i u tu svrhu, kroz ovu manifestaciju, pokušavamo okupiti sve koji djeluju na tom tragu, i u tom smislu. Bijenale, stoga, nije ograničen isključivo na umjetnike koji se bave samo umjetnošću. Kultura jest u samom fokusu svega što radimo, ali uz svjesnost da joj je potrebna i strukturirana podrška, primjerice od ekonomista, sociologa, biologa,… ukratko, znanstvenika i stručnjaka iz svih mogućih disciplina, potrebnih za ostvarivanje jedne, u svakom smislu, autonomne društvene zone. Naravno, pri tom smatramo da ta podrška mora nadrastati svaki politički kontekst, a autoritet u njenu sprovođenju mora biti vođen isključivo načelom opće koristi za zajednicu. Jasno je da takav stav kritički govori o sadašnjim mehanizmima kojima se vlast i Vlade, ne samo u Hrvatskoj već diljem svijeta, služe kako bi umjetnost i kulturu iskoristile za svrhe vladajuće manjine i njeno (samo)održavanje, a ne na dobrobit i humanistički razvoj cijele društvene zajednice. Stoga, najviše nas zapravo i zanimaju oni koji, na bilo koji način, kombiniraju umjetničko i znanstveno u svome radu, ali sa svrhom konkretne primjene vlastitih ideja u pravcu poboljšanja društvenih procesa.” (Damir Stojnić, Umjetnički direktor IAB-a, srpanj 2017.)

Povijest Bijenala započinje 2014. kao pilot projekt čiji je prvi kustos bio Branko Franceschi, koji ga je i kontekstualizirao u skladu s premisama L.A.E.-a. U svome uvodnom tekstu on navodi:” Prvi futuristički manifest Filippa Tommasa Marinettija, 1909. godine je za ključne odrednice umjetničke prakse moderne epohe u pogledu estetike proklamirao njihovu usklađenost s dominantnim proizvodnim modelom i pledirao za poetiku koja će opjevati brzinu i stroj. Etička dimenzija takve umjetnosti uključivala je izazov, aktivizam i odvažnost. Stoljeće poslije, futurističke postavke još uvijek su referentne, ali postindustrijska epoha,  kao i razočaranje u dosadašnje modele napretka zasnovanog na razvoju tehnologijie, praksu suvremenih umjetnika sublimirale su u kritiku društvenih odnosa, posebice pozicije političke moći koja proizlazi iz dominacije neoliberalnog kapitala, te vizionarsku umjetnost koja ne samo što se produkcijski zasniva na digitalnim tehnologijama i prati informatičku revoluciju, već i kritički anticipira složenu društvenu strukturu koja će se razviti u njenoj konstelaciji. Kritička interpretacija suvremenog i novog, tako je zamijenila kritiku starog i tradicionalnog.”

Na nultom je Bijenalu sudjelovalo ukupno 20-tak domaćih i stranih umjetnika, a sve su se izložbe i ostali programi odvijali isključivo u KuC-u “Lamparna”.

2016. godine s velikim je uspjehom održano prvo redovno Bijenale s fokusom na radu “Difesa della natura” legendarnog Josepha Beuysa. Kustos hrvatske selekcije bio je opet Branko Franceschi, dok je kustosica internacionalne selekcije bila uvažena talijanska kolekcionarka, kritičarka umjetnosti i publicistkinja Lucrezia de Domizio, barunica Durini. Na prvom Bijenalu industrijske umjetnosti izlagalo je preko 100 umjetnika iz cijelog svijeta, a velik broj izloženih djela nakon njegovog završetka doniran je gradu Labinu za budući Muzej umjetnosti i industrije u Podzemnom gradu XXI.

Što, kako i za koga/WHW je kustoski kolektiv koji u Zagrebu djeluje od 1999. godine. Projekti WHW-a zamišljeni su kao platforma za socijalno angažirane modele kulturne produkcije i refleksije socijalne zbilje. WHW čine kustosice Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, te dizajner i publicist Dejan Kršić. Od 2003. godine WHW vodi program Galerije Nova u Zagrebu, temeljen na nizu samostalnih i grupnih izložbi i diskurzivnih programa i  osmišljen kao kontinuirano nastojanje da se reaktualizira politički potencijal umjetničke prakse unutar šireg društvenog konteksta. WHW od svojih početaka aktivno sudjeluje u zagovarateljskim grupnim inicijativama s područja nezavisne kulture i u brojnim višegodišnjim suradničkim platformama i mrežama,  lokalno (Operacija grad, Upgrade) te regionalno i međunarodno (Političke prakse post-jugoslavenske umjetnosti, Umjetnost uvijek ima posljedice, Slatke šezdesete…). Članice WHW-a bile su gostujući predavačice na nizu uglednih akademskih institucija te sudjelovale u brojnim programima edukacije u svijetu. WHW se bavi i izdavaštvom te je uredio i objavio kataloge i zbornike vezane uz niz međunarodnih izložbi suvremene umjetnosti kojima je bio kustos u Zagrebu i inozemstvu.

Neke od tih izložbi su: Što, kako i za koga, povodom 153. godišnjice Komunističkog manifesta, HDLU Zagreb 2000. i Kunsthalle Exnergasse, Beč 2001. • Projekt: Broadcasting, posvećen Nikoli Tesli, Tehnički muzej, Zagreb 2002. • Collective Creativity [Kolektivna kreativnost], Kunsthalle Fridericianum, Kassel 2005. • Vojin Bakić, Galerija Nova, Zagreb, 2007 i Grazer Kunstverein, Graz 2008. • 11. Istanbulski bijenale, What keeps mankind alive? [Od čega čovjek živi?], Istanbul 2009. • Hungry Man, Reach for the Book. It Is a Weapon, Printed Matter, New York 2010. • Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući, hrvatski paviljon na 54. Venecijanskom bijenalu, Venecija 2011. • Second world [Drugi svijet], Steirischer Herbst, Graz 2011. • How Much Fascism? [Koliko fašizma?], BAK, Utrecht i Extra City, Antwerpen 2012. • Dear Art, Muzej suvremene umjetnosti Metelkova, Ljubljana, 2012 i Calvert 22, 2013 • Meeting Points 7 (Zagreb, Antwerp, Cairo, Hong-Kong, Beirut, Beč i Moskva), 2013 / 2014 • Stvarno korisno znanje, Museo Reina Sofia, Madrind, 2014 • So You Want to See, e-flux, New York, 2015 • Again and Again – retrospektiva Davida Maljkovića, +MSUM Metelkova, Ljubljana, 2016 • Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačij), različite lokacije, Zagreb; The Showroom, London, 2016/2017.